„Posljednji Mandeljštamovi dani” (V. Khoury-Ghata): Rekonstrukcija tihe smrti u sjeni diktature
Čuje se samo kremaljska zvijer
Ubojica i ljudožder…
U današnjem svijetu, u kojem je književnost malo ili nimalo politički relevantna, ili u kojem ubojice i ljudožderi više ni ne mare za pisanu riječ jer su pronašli suptilnije i taktičnije načine porobljavanja, možda je neobično i teško shvatljivo da je netko nekada izgubio život upravo zbog ovih stihova.
Tko je bio Osip Mandeljštam?
Osip Mandeljštam bio je ruski pjesnik i esejist, rođen 1891. godine u Varšavi, u bogatoj židovskoj obitelji s kojom oko 1900. godine seli u Sankt Peterburg. O tim najranijim danima piše u autobiografskim tekstovima sabranima u knjizi „Huka vremena”, a iz tih redaka vidimo da potječe iz imućne obitelji i da je vodio relativno lagodan život.
Roman „Posljednji Mandeljštamovi dani” bavi se upravo time: posljednjim danima jednog od danas najpoznatijih ruskih pjesnika toga vremena. Uz pjesnike kao što su Gumiljov i Ahmatova bio je član akmeista, pjesnika koji su raskrstili sa simbolizmom i prigrlili svojevrsnu jasnoću lirskog izričaja. Da ne zalazim preduboko u objašnjavanje njihovog djelovanja i njihove poetike, još ću dodati samo da su svi oni podijelili tragičnu sudbinu, sve zbog neslaganja s režimom.
Biografija kraja
Ukoliko očekujete klasičnu biografiju, ovaj roman to nije. Više je to pokušaj da se dočaraju posljednji pjesnikovi trenuci, sporo propadanje u provaliju, konačna predaja. Bio je uvjeren da neće umrijeti dok se njegovi stihovi ne objave, no bio je u krivu. Objavljeni su, ali njega više nije bilo.
Polagano nestajanje
U logoru u kojem je završio na kraju, Mandeljštam je umirao sporo. Nije jeo, sušio se i nestajao. Njegovu koru kruha uzimao je drugi zatvorenik, a on je prekriven dekom mumljao stihove i uglavnom bivao u bunovnom stanju. Vjerojatno doista nije znao postoji li ili ne. U priviđenjima i morama uvijek je negdje vrebao Staljin poput kakvog demona i mučio iscrpljeni pjesnikov um. Mandeljštam će u logoru pored Vladivostoka umrijeti daleko od svoje supruge Nadežde i svojih prijatelja. Neki su ga se odrekli kako bi spasili vlastitu kožu, a neki su završili poput njega. Sredine nekako nije ni bilo.
Strah i nada
Tu crticu „umro je 27. prosinca 1938. godine u logoru kraj Vladivostoka” Vénus Khoury-Ghata uzela je kao čitav roman kojim će donekle ispraviti nepravdu. Ponudit će nam ono što ne možemo znati: kako su izgledali posljednji trenuci pjesnika koji je umro za i zbog riječi.
Za autoricu ovo sigurno nije bilo lagan zadatak. Dočarati bunilo čovjeka osuđenog na smrt, koji umire od gladi i groznice, ali zadatak je ipak uspješno obavila. Između Mandeljštamovih priviđenja i bunila u hladnom i užasom ispunjenom logoru, smještaju se scene iz prošlosti iz kojih vidimo kako je došlo do hapšenja, koliko je malo bilo dovoljno da se sve uruši i što su sve Nadežda i Osip proživljavali prije konačnog kolapsa. Osjećaju se strah i nada (a baš taj naslov nose memoari Nadežde Mandeljštam: „Strah i nada”), nada da će naći svoj komad neba i mira i da će im tamo biti dopušteno živjeti. Ali nisu našli ništa. Samo strah.
Važnost poezije i kreativnog duha
Roman „Posljednji Mandeljštamovi dani” više od svega ističe važnost poezije i kreativnog duha. Dok su bili prisiljeni živjeti u natrpanim zajedničkim stanovima, pjesnik bi izlazio na ledene ulice i satima hodao slažući stihove. Tolika je bila njihova snaga i želja da izađu na svjetlo dana. A sada ćemo zauvijek znati kolika je bila cijena da bi ti stihovi nadživjeli onoga koji ih je napisao.
Pjesnikinja o pjesnicima
Vénus Khoury-Ghata i sama je pjesnikinja pa ne čudi njezina fascinacija poezijom i likovima pjesnika kao što je bio Osip Mandeljštam. U izdanju Disputa također je dostupan i roman „Marina Cvjetajeva, umrijeti u Jelabugi” u kojem progovara o životu Marine Cvjetajeve. Nije slučajno da se baš pjesnikinja latila ove teme. Khoury-Ghata prepoznaje snagu poezije kao otpora, čak i kad je ona uzaludna – ili upravo zato. Ova francusko-libanonska spisateljica rođena je godinu i četiri dana prije Mandeljštamove smrti, živjela je u Libanonu odakle je 1972. godine pobjegla od rata u Francusku. Autorica je više romana i zbirki poezije, a 2011. godine dobila je prestižnu francusku nagradu Goncourt za životno djelo.
Čemu sve to?
„Posljednji Mandeljštamovi dani” roman je prepun rečenica koje sam poželjela izdvojiti, koje sam označila šarenim papirićima i podvukla olovkom, velika je ljepota njihova izričaja, a jedna se rečenica posebno izdvaja jer razbija romantičnu predodžbu o uzvišenosti umjetnosti i otvara jedno drugo, okrutno pitanje:
Poezija je suvišna kad je želudac prazan i kad se trupla bacaju u zajedničku raku potezom pekara koji ubacuje kruh u peć.
Doista, čemu poezija? Čemu otpor i riječ? Jer smo živi. Neki još uvijek ovdje, živi tijelom, a neki živi duhom. Kao što je to Osip Mandeljštam. Zauvijek živ duhom.
S francuskog je roman prevela Vera Vujović.
