„Ova hajka pokazuje koliko se malo poštuje kulturni sektor“

U srijedu smo izvijestili o podršci koju je kazališni redatelj Ivica Buljan dao samostalnim umjetnicima. U priopćenju je istaknuo nekoliko bitnih stvari što znači biti samostalni umjetnik te se osvrnuo na cijelu hajku koja se posljednjih tjedan dana stvorila oko statusa slobodnih umjetnika.

Između ostalog, Buljan je naveo da „ako institucije ne budu saveznici slobodnih umjetnika, postat ćemo čuvari mrtvih tradicija“. Također, istaknuo je da „kultura nije resort za elitne potrošače, već je ona javno dobro koje zahtijeva javnu investiciju“.

Jučer se javila i samoorganizirana grupa samostalnih umjetnika koji su poslali sljedeći dopis s naslovom „Od prosvjeda do hajke: kako se sustavno ponižava rad u kulturi“.

U objavi na Facebooku označeni su Ksenija Kordić, Tihana Mikša, Sara Renar, Davor Pavelić, Sanja Pribić, Matija Pisačić i Sonja Švec Španjol.

„Obraćamo se svim medijima koji su se, od petka 11. travnja do danas, oglasili o glazbeniku Mili Kekinu i njegovom statusu samostalnog umjetnika. Posebno onima koji su u svojim člancima širili poluinformacije, manipulirali brojkama i pridonijeli stvaranju atmosfere javnog linča – ne samo protiv jednog čovjeka, već protiv svih nas koji stvaramo i živimo od umjetničkog rada.

Ova hajka jasno pokazuje koliko se malo poštuje kulturni sektor i koliko se malo zna o uvjetima u kojima većina umjetnika u Hrvatskoj radi, iako većina građana svakodnevno konzumira i uživa naš rad. Da je to ikada bilo od interesa medijima koji nas danas razvlače po naslovnicama, barem toliko bi ih popratilo naš prosvjed na Markovu trgu 2023., kada smo tražili povećanje sramotno niskog koeficijenta od 0,8 – dok se istovremeno prosvjetari bore za koeficijent veći od 2,1 (s pravom ga smatrajući ponižavajućim). Nama je, nakon 13 godina ignoriranja, koeficijent vraćen na 1,2 – i danas se to nastoji predstaviti kao „povlastica“?

Za vraćanje koeficijenata je trebalo 13 godina

Podsjećamo: koeficijent nam je 2009. smanjen s 1,2 na 0,8 kao mjera štednje. Dok su drugima primanja vraćena već 2011., mi smo morali čekati punih 13 godina. Ministrica kulture, koja funkciju obnaša gotovo cijelo desetljeće, a i ranije je bila pomoćnica ministra i državna tajnica, nije učinila ništa po tom pitanju, niti se ikada javno očitovala o mirovinama koje su za većinu zaslužnih umjetnika sramotno niske – od 200 do 400 eura mjesečno. Umjesto priznanja tih činjenica, javnosti se nudi fraza o „mirovinama koje ovise od slučaja do slučaja“

I dok joj je za vraćanje koeficijenta na prethodno stanje trebalo punih 13 godina, o uvođenju dohodovnog cenzusa izjasnila se u roku od 24 sata!

Izražavamo nedvosmislenu solidarnost s kolegom Milom Kekinom, čije se ime posljednjih dana koristi kao mamac za manipulaciju i huškanje. To što netko od nas uspije ostvariti iznadprosječne prihode ne bi smjelo biti razlog za ukidanje prava, nego poziv na ozbiljnu raspravu: zašto većina umjetnika i dalje ne može živjeti dostojanstveno od vlastitog rada?

A možemo se, kao društvo, zapitati i ovo: kojoj se još profesiji nameće ukidanje uplate plaće i doprinosa zbog imovinskog cenzusa? Treba li ministrica, iz moralnih razloga, početi volontirati na svom radnom mjestu zato što je možda i bogatija od Mile Kekina?

Mnogi kolege ne primaju ni simbolične honorare

Ponavljamo: status samostalnog umjetnika nije socijalna pomoć. To je institucionalno priznanje za profesionalni doprinos kulturi. Uvođenje bilo kakvih dohodovnih cenzusa smatramo potpuno neprihvatljivim – jer bi donja granica značila da se rad priznaje samo u tržišnim uvjetima, a gornja da se kažnjava uspjeh i umjetnike tretira drugačije od drugih profesionalaca. Usto, status podliježe redovnim revizijama i ukida se umjetnicima koji ne zadovoljavaju kriterije!

Većina umjetnika ne zarađuje ni približno onome što se ovih dana navodi u medijima. A oni koji uspiju, iz tih prihoda pokrivaju i visoke troškove poslovanja – najam ateljea, alata, softverskih licenci, materijala, suradnika, produkciju radova, marketing i nastupe. Mnogi naši kolege u vizualnim umjetnostima još uvijek ne primaju ni simbolične honorare za sudjelovanje na izložbama, dok vlastitim sredstvima financiraju kulturnu produkciju ove zemlje!

Pa iako vizualni umjetnici čine više od polovice svih samostalnih umjetnika – nisu ravnopravno reprezentirani u raspravama u medijima, nitko se javno ne bavi našim problemima, a ipak snose posljedice zajedno i solidarno sa drugim umjetnicima.

Par pitanja

Samostalni umjetnici, osim nesigurnog rada, imaju i posebne uvjete u sustavu socijalne sigurnosti: pravo na plaćeno bolovanje tek nakon 42 dana bolesti – što je doslovno barbarski. Osim toga, zbog prirode našeg statusa, u potpunosti smo kreditno nesposobni.

I dok bi u ozbiljnim državama rasprava išla u smjeru uvođenja temeljnog dohotka za umjetnike ili kompenzacije za štetu učinjenu dugogodišnjim smanjenim koeficijentom, naša ministrica, koja sama posjeduje imovinu vrijednu preko pola milijuna eura, umjesto odgovornosti nudi ruganje: ističe imovinu jednog kolege, a prešućuje egzistencijalnu nesigurnost u kojoj živimo svi ostali.

Respektabilna država poticala bi umjetnički rad i štitila svoje umjetnike. U Hrvatskoj, međutim, kulturna se politika svodi na šutnju ili kaznu. Umjesto podrške, dobivamo prijetnje „preispitivanjem statusa“ i daljnjim rezanjem prava koja su već sada ispod minimuma.

Zajednica samostalnih umjetnika broji tek oko 1300 članova – iz svih područja: likovne, glazbene, kazališne, književne, plesne, filmske umjetnosti… A i to je, čini se, nekima previše.

Zato vas pitamo:

Zašto se umjetnici u ovoj zemlji tretiraju kao neprijatelji?

Zašto smo stalna meta, umjesto javna vrijednost?

I kome to točno smeta što još uvijek – unatoč svemu – stvaramo?

S poštovanjem, samoorganizirana skupina samostalnih umjetnika_ca“, stoji u dopisu.

> Buljan: „Hajka protiv samostalnih umjetnika je sistematski napad na ideju solidarnosti“