Malickova igrarija ili vrhunski film? (“Song to Song”, T. Malick)

O posljednjih par filmova Terrencea Malicka – Knight of Cups i Song to Song – zaista je teško subjektivno govoriti. Malick je s filmom The Tree of Life, trostruko nominiranim za Oscara, pronašao stil i pravac kojim se želi kretati. U suradnji s maestralnim Emmanuelom Lubezkim kreirao je univerzum veličanstvenih snimaka s naročito slabim narativom. Upravo je to razlog zbog kojeg spomenuti filmovi zadnjih godina nisu ostavili veliki trag.
O čemu je zaista riječ u filmu Song to Song i u kojem pravcu teče narativ filma? Osnova filma jesu osobe koje se nalaze u svijetu muzike, bilo da je riječ o pjevačima, pjevačicama ili menadžerima – Song to Song prikazuje njihov svijet. No Malick se ne fokusira na njihovu muzičku stranu, već na emocionalnu i društvenu. Tijekom filma pratimo razvoj odnosa unutar dvaju ljubavnih trokuta, njihovu predigru, uspone, ali i neizbježne padove.

Od pojedinca ka univerzumu
Knight of Cups i Song to Song filmovi su koji su nastajali paralelno. I kada bismo ih gledali jedan nakon drugog, imali bismo osjećaj kao da gledamo jedan te isti film. Tehnika, priča, glumci, ritam i stil posve su slični, pa čak i donekle identični. Malickova filozofija u ovim filmovima jest da život nije ništa drugo doli samo jedne neobične serije susreta, trenutaka i situacija. Stvar je u tome što vjerojatno postoji puno drugih i boljih načina za prikazivanje tog svjetonazora.
Song to Song ne samo da je sklop uzajamno nepovezanih scena nego je i većina istih, u suštini, oblikovana kao seksualna predigra likova. Pa čak i onda kada su tjelesne tenzije smanjene, u njihovim pogledima i pokretima i dalje se osjeti seksualna želja. Naravno, ništa od ovog ne bi predstavljalo problem da su događaji između njih direktno vezani ili se barem nekako referiraju jedni na druge. Svijet je i pozornica i labirint te je Malick istovremeno izgubljen u oboje.
No činjenica je da Malick istovremeno kreira svijet misterije. Razvoj je likova minimalan, ali ne zato što to redatelj ne dozvoljava, već s nakanom da nas u njihov svijet baci kao što smo bačeni i u ovaj svijet. Mi ne znamo misli drugih, mi ne znamo njihovu pravu prošlost, znamo samo njihove izgovorene riječi. Preko riječi spoznajemo njihov svijet, a Malick preko njih gradi ne samo svijet likova nego i čitav univerzum. Glavno pravilo univerzuma pravilo je entropije koje se očituje unutar odnosa između likova. Njihove namjere su pozitivne i cjelovite, ali u svijetu entropije ti su principi osuđeni na propast. Nažalost, Malickova filozofija blijedi ispod iscjepkanosti i nesrazmjera u prikazivanju narativa.

Od glumaca do pjevača i nazad
Što se tiče same glumačke postave, Malick je uspio okupiti sve vrhunske glumce. Michael Fassbender, Rooney Mara, Ryan Gosling, Natalie Portman, Cate Blanchett, Val Kilmer relativno nose film. U scenama koje su prepune improvizacije spomenuti glumci, najbolje rečeno, daju svoj maksimum. Problem je, međutim, u tome što u slabo iznesenoj priči ispaštaju i sami likovi, zbog čega se i njihov značaj smanjuje. Osjećaj empatije naspram njih ravan je nuli. Nijednog glumca i glumicu nije moguće doživjeti likom, pa samim tim likovi bivaju poistovjećeni s glumcima. Song to Song pored spomenuti glumaca donosi i cijeli niz slavnih muzičara: od Iggyja Popa, Lykke Li, Patti Smith, Johna Lyndona do članova benda Red Hot Chili Peppers itd. No oni služe samo kao motiv za dokazivanje Malickove filozofije neobične serije susreta i poznanstava.

Između umjetnosti i smeća
Song to Song je, bez sumnje, oku ugodno vizualno ostvarenje. Malick i Lubezki su se u tom smislu ispostavili kao sjajna kombinacija. Zaista, od kadrova, rakursa, pokreta kamere do dimenzija snimaka sve funkcionira jednostavno besprijekorno. Šablona koju je Malick pronašao ranije, funkcionira blistavo.
Da su priča i razvoj likova uistinu bitan aspekt filma – u to smo se uvjerili bezbroj puta. Malick je, vjerujem, toga svjestan. Njegovi su filmovi od samih početaka bili vrhunski odrađeni. Međutim, s novijim ostvarenjima, Malick nam ostavlja prostora za istraživanje, analiziranje, propitivanje, pa čak i osuđivanje. Ekspoziciju smanjuje na najmanji mogući nivo. Je li Song to Song hvalevrijedno višeslojno umjetničko djelo ili jednostavno smeće stvar je za diskusiju. Malickova je vizija, unazad nekoliko godina, jedinstvena i zasigurno ispod sve kompleksnosti i relativne nepovezanosti krije neko dublje značenje daleko i sakriveno od naših pogleda.