LEGION: Uvjerljivi i samouvjereni završni skok u zečju rupu

Otkad je 2017. godine Legion prvi put započeo s emitiranjem konzistentno je podsjećao da ono što gledamo nije nužno i cjelokupna istina. Nepouzdanost ljudskog uma koji je sposoban izmisliti, nadodati, oduzeti i promijeniti cjelokupno iskustvo osobe ispitana je iz perspektive posjedovanja mutantskih moći koje obični ljudi nemaju i tako je shizofrenija postala čitava plejada umnih mogućnosti – telepatija, telekineza i pretvaranje drugih u prah samo su neke od njih.

Odbacivanje parazita iz uma te otkrivanje njegove prirode i namjera dovele su do toga da je serija prešla u propitkivanje koji od likova pripada kojoj strani priče, pa je protagonist postao zlikovac, a dotadašnji su se zlikovci udružili sa svijetlom stranom. Sve je to, dakako, relativno i počiva na nesigurnom tlu, ne dopuštajući gledatelju da se opusti i s jasnim se pretpostavkama upusti u gledanje.

Ova je sezona najavljena kao posljednja, što se čini kao zdrav i opravdan potez. Noah Hawley tako ima punu kontrolu nad svojom pričom i ponovno vješto i samouvjereno savija superherojski žanr prema svojim potrebama i željama. Njegovo vizionarsko stvaranje ponovno dolazi do izražaja, neopterećeno ostalim Marvelovim ostvarenjima, u potpunosti iskorištavajući slobodu opskurnosti lika kojim se bavi. Halwey ostaje u okvirima svijeta koji je izgradio u prethodne dvije sezone, a kao što je već spomenuto, ti su okviri poprilično fluidni i pomični.

No one knows what it’s like to be the bad man

U jednoj sceni u drugoj sezoni David Haller (Dan Stevens) levitira brdom pjevajući „Behind Blue Eyes“ grupe The Who, što je uvod u fantastično izvedenu borbu dvaju telepatskih mutanata, odnosno njega i The Shadow Kinga (Navid Negahban). To je još bilo u osvit Davidovog pada u crnilo, u vrijeme kada je još slovio kao jedan od onih na dobroj strani. Do kraja je sezone izguran u kut i natjeran na nesmotrene postupke zbog kojih su ga njegovi prijatelji napustili, a on je pobjegao tko zna gdje učiniti tko zna što. Njegovi (ne)prijatelji smatraju da će uništiti svijet. David samo želi vratiti ono što je izgubio.

Treću sezonu tako započinje kao vođa hipi kulta u kojem svoje pratitelje (većinski pratiteljice) drži u neprestanoj napušenosti, a droga koju stvara umom kola čitavim zdanjem i uvijek je dostupna. David svoje vrijeme provodi meditirajući i u potrazi za putnikom kroz vrijeme, kojeg nalazi u Stitch (Lauren Tsai), jer mu je nova misija vratiti se u prošlost i poništiti sve što se dosad dogodilo i dovelo ga u ovu situaciju. U isto ga vrijeme njegova sada bivša djevojka Syd (Rachel Keller) s ostalim prijateljima i udružena s The Shadow Kingom nastoji uloviti i ubiti kako bi spriječila njegovo navodno uništavanje svega što postoji. Serija je pred završnicom, a ništa još nije razjašnjeno i neizvjesnost je velika. Hoće li David uništiti ili spasiti svijet? Iskreno, uopće nije bitno.

Sva ljepota izlaska iz okvira

Legion je prije svega vizualno impresivna serija. Istovremena bezvremenska atmosfera i jasno aludiranje na 60-e i 70-e godine prošlog stoljeća sveprisutni su i u kostimografiji i scenografiji – Davidov kult zaron je u hipijevsku modu, s time da je David neka moderna i zapadnjačka verzija budističkih redovnika, The Shadow King je svevremenski elegantan, a Stitch je samo upadljiva, primjerice. Tehnologija kojom se likovi koriste izgleda zastarjelo i kao da je zadnji put iskorištena na lansiranju prvog čovjeka na Mjesec ili možda oko rastopljene elektrane u Černobilu, ali zapravo može realizirati stvari o kojima trenutno samo sanjamo. Svi rekviziti na setu, cijela scenografija i kostimi obiluju detaljima te simbolima, što seriju čini vrlo distinktivnom.

Sve je u bojama, no tonovi su zagasiti i prigušeni. Likovi neprestano prolaze kroz tunele i prolaze, pojavljuju se u magičnim vrtovima i kao da žive u nečijem umu – što je i jedan od ciljeva takvog snimanja. Legion se ne zamara realnim, u tom je svijetu sve pomaknuto, arbitrarno i pretpostavljeno. U konačnici, sve je možda samo u Davidovoj glavi, rezultat ili njegove bolesti ili droga kojima je nastojao utišati glasove.

Ova sezona tako nastavlja šetnju izvan okvira i ono što se u drugoj sezoni činilo kao tapkanje u mraku sada dolazi na svoje i zaokružuje ovu neobičnu priču.

Novi likovi, novi problemi

Ovom se ćaknutom svijetu dodaje nova dimenzija, putovanje kroz vrijeme. Kao što je u prošloj sezoni Jon Hamm bio pripovjedač koji je gledateljstvo informirao o granicama realnosti, obmane i snova, kao neku paralelnu narativnu liniju i kvazi-teorijsku pozadinu radnje, tako u ovoj sezoni (bez Jona Hamma, doduše) dobivamo lekcije o putovanju kroz vrijeme koje sluša Stitch. Ona je novi lik i između ostaloga služi kao poveznica između serije i publike – pomoću nje nam se objašnjava kako u ovom svemiru funkcionira putovanje kroz vrijeme, ali i zamršena radnja te se lako poistovjetiti s njenom zbunjenošću. Zlouporaba putovanja kroz vrijeme donosi i nove probleme u obliku dosad neviđenih čudovišta, jeziva i genijalna dizajna.

Iako Legion nikad nije bio pretjerano čvrste strukture, pokušaj vladanja vremenom dodatno komplicira nelinearnost serije. Jedna od jačih strana su joj kratke priče koje se redovito ubacuju u normalan slijed priče – osim lekcija iz putovanja vremenom, nude se otkrića obiteljske povijesti (gdje se konačno pojavljuje dugoočekivani Professor X), čitavi životni vjekovi u astralnom svijetu i Legionu sada već svojstveni glazbeni brojevi. Telepatske borbe uvijek su prikazane plesnim ili pjevačkim dvobojima, a česte su i kratke scene kao iz mjuzikala. Hawley voli formirati svoju priču tako da odgovara pjesmama koje voli (podsjećam na „Behind Blue Eyes“), a ne treba zanemariti ni činjenicu da je čitavi soundtrack inspiriran Pink Floydima. Sva ta raznolikost i dalje se lijepo uklapa u jedan kompaktan narativni mozaik, što Legion čini punim neizvjesnosti i iznenađenja iza svakog ugla.

Pametno posuđivanje

Hawley u ovoj seriji također demonstrira svoje dobro poznavanje pop kulture. Nerijetko posuđuje motive i ideje iz dobro poznatih priča poput Alise u zemlji čudesa i Twin Peaksa, a voli odati počast i ostalim redateljima sklonim neobičnom poput Kubricka.

Njegova se glumačka postava fantastično snalazi u ovom dobro začinjenom čušpajzu i uživancija je pratiti ih – Dan Stevens je odličan u portretiranju nimalo nevinog mutanta itekako prljavih ruku, Aubrey Plaza i dalje briljira kao moralno neuhvatljiva Lenny, a Jemaine Clement nas ponovno u jednoj epizodi podari bezvremenskom mudrošću kao Oliver Bird, da se spomenu samo neki.

U konačnici, Legion točno zna što radi, svjestan svih prljavih strana svojih likova i tjera ih da se s njima suoče, kako god znaju i umiju, a jednako tako i gledatelji, koji od ove serije neće dobiti samo ispraznu zabavu i bijeg u fikciju.