„Lavr” (J. Vodolazkin): Postoji li vječna ljubav?

Kad sam uzimala ovaj roman u ruke nisam računala na to da uzimam roman o ljubavi. I to o onakvoj ljubavi o kakvoj se danas više i ne govori, ili ako se govori, to se onda čini u posprdnom tonu i vezuje za ona neka stara vremena koja su odavno prohujala s vihorom. Nerijetko se takva ljubav zapravo vezuje samo uz knjige (ili u novije vrijeme uz filmove) jer u tom obliku (više) ne postoji, smiješna je i rezervirana za naivce, koji će sigurno prije ili kasnije dobiti svoju pljusku realnosti.

U dobu „čovjeka bez obaveza”

Činjenica je da živimo u potrošačkom svijetu u kojem je sve, pa i ljubav, ljudi i odnosi samo roba, zamjenjiva roba koju se ne krpa i ne popravlja jer nije načinjena da traje. Zygmunt Bauman, poljski sociolog i teoretičar kulture, tako govori o „čovjeku bez obaveza” (aludirajući na Musilova „Čovjeka bez osobina”), čovjeku koji se ne želi obavezati nikome i ničemu, fraze kao što su „dok nas smrt ne rastavi” ne postoje u njegovu rječniku jer je sve, kako sam već i napisala, zamjenjivo. Usudim se reći da je to na neki način u suprotnosti s čovjekovom prirodom koja teži sigurnosti, a kad smo svi prisiljeni igrati u kostimu tog „čovjeka bez obaveza” nastaje otuđenje, beznadnost i na kraju svih krajeva – jednostavno bol.

Motiv “vječne ljubavi” u suvremenom društvu

Ono što „Lavr” donosi jest ideja „vječne ljubavi” i mnogi upravo to vezuju uz uspjeh romana o ruskom travaru – liječniku iz 15. stoljeća. Ono što sam Vodolazkin u jednom intervjuu govori jest da on kultu uspjeha u suvremenom društvu suprotstavlja spremnost čovjeka da prinosi cjeloživotnu žrtvu u ime ljubavi. Zamislite tu „glupost” danas kad ima toliko „riba u moru”. Ili možda nema.

Priču o Lavru pratimo od njegova rođenja pa preko života s djedom koji ga je uveo u travarski zanat, sve do samotnjačkog života, života s Ustinom, putovanja i hodočašća te na kraju i smrti. Radnja romana odvija se u 15. stoljeću u Rusiji za vrijeme epidemije kuge u kojoj mali Arsenij ostaje bez roditelja i odlazi živjeti s djedom, travarom, u malu kolibicu pored groblja. Od djeda se uči zanatu i životu, a kroz sitne pukotine u njegovu stvarnost proviruje budućnost, poput nekih nejasnih pretkazanja.

Poigravanje pojmom vremena

Na momente tako nismo sigurni na kojoj se točno vremenskoj crti nalazimo. Ono što je također interesantno jest pripovjedačevo poigravanje pojmom vremena kakvo poznajemo. Naše shvaćanje je da je ono pravocrtno, da prolazi od točke A do točke B, da postoje prošlost koje se sjećamo, sadašnjost koja traje samo jedan trenutak i budućnost o kojoj ne znamo ništa. U Lavrovu, ili ako hoćete u Arsenijevu svijetu, vrijeme se kreće u krug. Pripovjedač nam tako pod noge baca sitnice koje crno na bijelo navode na takvu pomisao. Jedna od njih je tako otapanje leda u proljeće ispod kojeg se naziru stare plastične boce. Znamo sigurno da u 15. stoljeću u Rusiji, ili na Rusi, kako je za to vrijeme ispravno nazivati prostor današnje Rusije, nije moglo biti plastike, pa se tako u našem mozgu stvara neka vrsta kratkoga spoja i tražimo logično objašnjenje. Ali njega nema. Jasno je jedino da je sve relativno, i vrijeme i sve ono što smatramo čvrstim uporištima.

Jedino čvrsto uporište

Ono što doista jedino čvrsto stoji jest Arsenijeva ljubav prema Ustini, djevojci koja sasvim slučajno doluta do njegove kolibice i tamo ostaje. On je skriva od pacijenata jer ne želi da pomisle da žive u grijehu, ali zapravo, negdje duboko ispod toga osjetimo da je skriva zato što je ne želi ni sa kim dijeliti.

Svi mi smišljamo logična opravdanja za neke svoje postupke i odluke kad je riječ o ljubavi, ali ispod toga je gotovo uvijek i jedino želja da nas taj netko ne napusti i da bude sebično i samo naš. U ovome je slučaju ta sebičnost dovela do tragičnog događaja, Ustinine smrti i smrti njihova tek rođenog sina. Arsenija to slama, osjeća krivnju i nakon što se pridiže s ruba on kreće na svoje cjeloživotno hodočašće kako bi iskupio svoj grijeh. Ni u jednom se trenu ne odvaja u sebi od voljene žene, u jednom trenutku čak uzima i njeno ime te po svijetu hoda kao Ustin pomažući drugima.

„Samo jednom se ljubi”?

Iz ove perspektive, jer je to jedina perspektiva koju imam, takav čin i životni odabir zvuče gotovo nemoguće. Pa ljubavi ima mnogo, kažu. Kažu i da na svijetu ima puno vrsta ljubavi, ali nijedna se nikada ne ponavlja. Odavno smo naučili odmahnuti rukom kad zasvira „Samo jednom se ljubi” jer naići će netko drugi. Oni koji jednu osobu vole cijeli život naginju čudacima, govori nam se da „on/a to nije zaslužio/la”, „ima još riba u moru”, „naići će netko drugi” itd.  Zavoliš nekoga i znaš da život ide dalje, da trebaš tražiti dalje i da će naići netko drugi ako s prvim nije uspjelo. I Arsenij je imao prilike ponovno voljeti, osnovati obitelj i biti sretan. Ali izabrao je Ustinu, okajavanje zla za koje smatra da joj je učinio kako bi joj osigurao odlazak u raj. Bila mu je važnija od vlastite sreće.

Ovo nije ljubavni roman

Ovaj roman nije ljubavni roman u klasičnom smislu riječi, on je roman o ljubavi. Roman koji nas tjera na razmišljanje na što uopće pod tim pojmom mislimo, što je on nama danas i kako ga shvaćamo. Jesmo li postali laki na okidaču, skačemo li brzo s jedne „ljubavi” na drugu čim nam neka sitnica nije po volji, je li nam trava drugdje uvijek zelenija?

Je li prava ljubav doista jača od svega?

Mnogo sam razmišljala o tome nakon čitanja ove knjige i kao što bi to trebala učiniti svaka dobra priča, i ova me je obogatila i promijenila nešto u meni. Zapravo, ne bih rekla da je promijenila, prije probudila nešto što je oduvijek bilo tu: vjeru da je prava ljubav možda ipak veća i jača od vremena, okolnosti i svega onoga što inače smatramo zaprekama.

Mogao je satima s divljenjem gledati Ustinu. Uzimao ju je za ruku i, polako podižući rukav, usnama doticao jedva primjetne zlatne dlačice. Polagao je glavu na njezina koljena i vrškom prsta prelazio po prividnoj liniji između vrata i brade. Kušao joj je jezikom trepavice. Oprezno joj skidao rubac s glave i raspuštao kosu. Pravio pletenicu. Ponovno je rasplitao i polako prelazio češljem po kosi. Zamišljao je da je kosa jezero, a češalj barka. Klizeći po zlatnom jezeru, vidio je u tom češlju sebe. Osjećao je da tone i više od svega bojao se spašavanja.