Kristina Gavran: „Pisanje je moje polje istraživanja, tamo se mogu zaigrati, isprobati, kritizirati”

S knjigama Kristine Gavran susrela sam se prvi put na poslu. Rad u knjižari uključuje beskrajno preslagivanje polica i svaki put kad bi mi njena „Gitara od palisandra” pala u ruke pomislila sam „ovo je nešto što želim čitati”, no sudbina je htjela drugačije pa je prvo što sam ispod Kristininog pera dohvatila njena nova zbirka priča „Potpis i druge priče”. S godinama sam shvatila da mi forma kratke priče kao čitateljici možda i ponajbolje leži, ne zbog sve fragmentiranije pažnje, nečega što nas sve nesmiljeno snalazi u posljednje vrijeme, nego zbog toga što su kratke priče najčešće, ako su dobro napisane, poput nekih malih životnih lekcija. Roman vas može provući kroz sito i rešeto više puta, ali kratka priča vas prosije za par minuta, ponekad tako fino da se doista raspadnete na milijune čestica.

Nekoliko priča iz ove zbirke mi je učinilo upravo to i poželjela sam porazgovarati s autoricom o njima. Iako bi taj razgovor mogao, da se mene pita, trajati satima gdje bismo se dotakle svake od priča na detaljan način, a kako to nažalost nije moguće, ovdje donosimo mali dio, jedan zagrebani led, našeg razgovora o ovoj knjizi. I još nekim sitnicama.

Kristina, rođena 1987. godine, diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i autorica je drama, romana i zbirki kratkih priča. Dobitnica je i nekoliko nagrada za drame i prozu.

Razgovarat ćemo najviše o tvojoj posljednjoj zbirci priča „Potpis i druge priče”, ali za početak mi reci čime se trenutno baviš? Što te u zadnje vrijeme najviše zaokuplja?

Nakon dugih deset godina života u Engleskoj, vratila sam se sa svojom obitelji u Hrvatsku. Svaki novi početak nije nimalo lagan, puno je tu logistike, ali i emocija. Trenutno me najviše zaokuplja slaganje kockica života.

Priče u zbirci učinile su mi se doista raznolike svojom tematikom, a nekoliko njih podsjetilo me i na popularnu seriju „Black Mirror” dotičući se nekih alternativnih verzija stvarnosti koje nas svaki dan sustižu i postaju groteskno realne. Takav je na mene dojam posebno ostavila priča „Dječji vrtić „Sparta” u kojoj roditelji upisuju dijete u vrtić u kojem se djeca doslovno čeliče za neki kompetitivni i opasni svijet koji dolazi. Što te je konkretno inspiriralo da napišeš tu priču? Misliš li da takav svijet doista dolazi?

Slažem se, neke priče u zbirci nalikuju na seriju „Black Mirror“. Pogledala sam više epizoda i zaista je serija fantastična! Ipak, morala sam je prestati gledati jer mi je izazivala nemir, jednostavno nisam mogla spavati razmišljajući o crnoj, distopijskoj budućnosti. Serija se počela emitirati prije punih četrnaest godina, i neke stvari koje su tada bile samo SF, sada su naša stvarnost koju živimo. Pojava AI koji piše, analizira, iznosi nekakva mišljenja spojena od raznih izvora, lažne fotografije i videi koje je nemoguće razlikovati od stvarnih, ratovi i ratna propaganda… Sve je to naša stvarnost u kojoj se teško snaći. Mi kao civilizacija trenutno doživljavamo velike promjene i veliko je pitanje kako će jednoga dana naša djeca komunicirati, graditi odnose, prijateljstva, zaljubljivati se. Kako uopće biti roditelj u ovom trenutku? Priča koju ste spomenuli, „Dječji vrtić Sparta“ nastala je baš iz tog promišljanja. Kroz priču samu sebe ispitujem jesam li zapravo loš roditelj jer svoju djecu učim ljubavi, razumijevanju, postizanju mira i dijeljenju. Ako najjači pobjeđuju i samo je bitno preživjeti, možda je evolucijski pametnije djecu od početka učiti ratobornosti i manjku empatije? Naravno, u stvarnosti to ne vjerujem, još uvijek sam zanesenjak. Ali pisanje je moje polje istraživanja, tamo se mogu zaigrati, isprobati, kritizirati.

I naslovna priča „Potpis”, koja je 2021. godine dobila nagradu „Ranko Marinković”, odiše sličnom, distopijskom, atmosferom. Čini mi se da je distopija žanr koji polako napušta sfere fikcije i ulazi u realne sfere naših života. Što ti misliš o tome?

Priča „Potpis“ bila je moja prva distopijska priča (iako prilično šaljiva, koliko god je mračna), inače pišem posve drugačije, više melankolično, bajkovito. Ali kroz tu priču otkrila sam jednu novu vrstu poigravanja u pisanju i to mi se svidjelo, tako da je još nekoliko priča u ovoj zbirci napisano u tom žanru. Distopija je uvijek na granici zbilje i zamišljenog, zato nas toliko plaši, jer je vrlo opipljiva, možemo zamisliti kako dolazi. Trenutna situacija u svijetu, genocid koji se događa pred našim očima (ili bolje reći, na našim ekranima) za mene je najgora distopija. A ipak, i tu distopiju smo „normalizirali“, navikli se na nju, grozno je i zvuči potpuno suludo, ali i dalje plaćamo račune, vodimo djecu u školu, slavimo rođendane… tu i tamo provjerimo news feed na svojem mobitelu, ostanemo zgroženi, možda napišemo neki komentar ili ugasimo ekran da nas emotivno ne uznemiri. Naši životi nastavljaju dalje. Da nije tako, poludjeli bismo. Ponekad ipak sjednemo, zamislimo se, proradimo sve nakupljene osjećaje. Za nekoga je to pisanje, za nekoga meditacija, za nekoga razgovor…

U „Porculanskoj šalici” baviš se jednom teškom, nažalost aktualnom i jako važnom temom: nasiljem nad ženama. Misliš li da se ono na našim prostorima češće prešućuje, čak i na neki način njeguje? Čini li ti se da imamo jedan vrlo specifičan odnos prema prema patrijarhatu i žrtvama nasilja?

Svaki put kad se dogodi femicid, način na koji novinari izvještavaju o tom slučaju, način na koji političari, slavni ili građani komentiraju ubojstvo, jasno nam pokazuje da je nasilje prema ženama normalizirano. Da nije, ne bi bilo komentara „susjedi ga opisuju kao divnog čovjeka“, „izazivala je ljubomoru u njemu“, komentiranje žrtvinog izgleda i životnih navika… za ubojstvo ne postoji opravdanje. Ali nikako da se to javno kaže. Doktorica Dunja Bonacci Skenderović napravila je iscrpno istraživanje o femicidu i pronašla jasne obrasce, ona objašnjava kako se tu radi o kontroli i moći. Ono što mene često šokira kod femicida jest nepromišljeni komentari drugih žena. Stoga moja priča „Porculanska šalica“ donosi priču o jednoj obitelji s vrlo jasno postavljenom patrijarhalnom hijerarhijom. Ipak, svekrva i snaha se udružuju, i zajedničkim snagama pronalaze rješenje i bijeg iz problematične situacije. Mislim da je ženska solidarnost početak svega.

Misliš li da čitanje i književnost općenito stvaraju dozu empatije koju možda ljudi koji čitaju manje ili ne čitaju fikciju nikada ne steknu? Recimo, priča kao što je „Što će ljudi reći” može senzibilizirati čitatelja za odnose prema starijim osobama kojima često ne priznajemo život izvan granica obitelji ili na kraju krajeva, njihovu autentičnost ili osobnost jer su oni za nas bake, mame, tate ili djedovi koji do smrti moraju ispunjavati tu funkciju.

Da, vjerujem u povezanost čitanja i empatije, temeljem osobnog iskustva, ali brojnih istraživanja koja su provedena na tu temu. Zato mi je važno svakodnevno čitati sa svojom djecom i pomno birati one priče koje nam otvaraju teme za razgovor. Priče nas mogu uvesti u tuđe živote, dati nam osjećaj da nosimo „tuđe cipele“ i izazvati trajnu empatiju prema drugačijima. Često ljude guramo u ladice, to nam dođe kao prirodno, ali ipak se treba zaustaviti u tome i zaviriti dalje od nekakvih rodnih, društvenih, obiteljskih uloga. Priča „Što će ljudi reći“ inspirirana je mojim putovanjem u Egipat i susretima sa ženama koje su odlučile živjeti izvan društvenih normi. Putovanja nam često donesu nove uvide, ako smo otvoreni za njih.

Pisala si drame, romane i kratke priče. U kojoj se formi osjećaš najbolje, kojom se najlakše izražavaš?

Taj osjećaj koja mi forma „leži“ se izmjenjuje. Trenutno sam se malo odmakla od dramske forme, lakše se izražavam u prozi, ali to se već sutra može promijeniti. Ideja za priču sama bira svoju formu, onu koja će najbolje odgovarati da likovi i zamišljeni svijet ožive.

Kakva si kao čitateljica? Čitaš li više knjiga odjednom ili se voliš zadržati na jednoj koju čitaš? I ostavljaš li knjigu ikad nepročitanu ako ti ne sjedne?

Ako čitam knjige usporedno, onda su to najčešće knjige koje su jako različite, na primjer roman i nekakva znanstvena knjiga, ili zbirka kratkih priča i poezija. Mislim da ne bih mogla dva romana čitati odjednom, ipak je to veliko putovanje na koje nas autor/ica vodi i kojem se kao čitateljica potpuno prepuštam. Skoro uvijek dovršim knjigu, zaista mora biti jako loša da bih je ostavila. Ne mislim da je to ispravno, zapravo bih radije napustila neke lošije knjige već nakon desetak stranica, i uštedjela si tako vrijeme, ali neka čitateljska tvrdoglavost mi to ne dopušta.

Što Kristina Gavran trenutno čita i što bi preporučila našim čitateljima?

Trenutno nadoknađujem zbivanja u suvremenoj hrvatskoj književnosti, imam veliku listu svih onih naslova koji su mi zapeli za oko, a koje nisam mogla nabaviti izvan Hrvatske. Trenutno čitam kratke priče Luce Kozine koje su mi pravo osvježenje, pune dječje zaigranosti i bunta. Oduševile su me i priče Mladena Kopjara u njegovoj zbirci „U zoni kamfora“, pune su mraka, humora, brutalnih dijaloga i neobičnih likova. Od romana preporučam topli, iskreni roman Marka Gregura „Mogla bi se zvati Leda“, duhovitu i britku priču „Tvornica Hrvata“ Nebojše Lujanovića i poetski roman „Stvrinari starog svijeta“ Tee Tulić. Za kraj, možda i najveće otkriće bio je za mene roman „Divljakuša“ Marine Šur Puhlovski koji me oduševio i žao mi je da mi i prije nije došao u ruke. Posebno se veselim što je glavna junakinja, Sofija Kralj, dobila još dva nastavka, tako da se nastavljam družiti s njom i dalje.