Izvještaj – Siddharta: Beskompromisna ‘rokačina’ neuništivih Slovenaca
Bend koji iza sebe ima (stadionske) nastupe pred 30.000 ljudi (Bežigrad), 11.000 (Stožice), mnoštvo svirki diljem Slovenije, Srbije, Hrvatske, Austrije i Njemačke, šest studijskih albuma, osam EP-a, jedno unplugged izdanje, dva albuma na engleskom, akustični i remix album, live ploču te ogromnu zalihu iskustva i gigantsku bazu kvalitetnih pjesama prepunih live potencijala – generalno govoreći – jednostavno ne može odsvirati loš koncert.
Kad se tome pridoda i ‘slavljeničkih’ dvadeset godina na sceni, poslovično intimnija atmosfera zagrebačke Tvornice kulture i odlična publika, koja se od početka iskreno stopila s energijom i pozitivom kultne slovenske rock mašine, zabava je naprosto zagarantirana.
Dodatni pečat koncertu kojemu smo ovoga petka svjedočili u tvorničkom Velikom pogonu dala je alt-rock trojka Seven Mouldy Figs (Laura M, Laura N, Lucija). Djevojke koje su trenutačno zaokupljene radom na debitantskom albumu koji su najavile singlom Sound 008 bile su zaista idealan uvod u ono što nas je čekalo – energična, nabrijana svirka, čisti zvuk, odlična interpretacija i ekstremno pozitivna vibra u nepunih sat vremena ‘čekanja’ na poslasticu večeri. Netko se nakon njihove pozdravne ‘A sada, Siddharta!’ odlično našalio neizravno vrlo dobro opisavši i ‘štimung’ Figsa – ‘Kaj ovo nije Siddharta?’
Tomi (gitara, vokal), Primož (gitara, prateći vokal), Jani (bas), Boštjan (bubnjevi) i Tomaž (klavijature) pred zagrebačku su publiku ponovno izašli prvi put nakon izuzetno cijenjenog nastupa u KSET-u krajem ožujka 2013. i još se jednom mora konstatirati – stopostotno ispunili očekivanja solidno popunjenog prostora, u kojega se ipak moglo nagurati i nešto više Siddhartinih poklonika.
Vjerojatno najbolja čistokrvna rock grupa na ovim prostorima još od teško nadmašivih, famoznih novovalnih sastava, prezentirala je sve što jedan pravi, vrhunski (klupski) rock koncert mora imati. Mala zamjerka može ići tek na adresu možda premalo lakših, baladičnih numera, no kad se na koncu sve zbroji, oduzme i realno sagleda ipak dolazimo do zaključka – ma koliko bismo to voljeli, ne možemo očekivati baš svaku njihovu uspješnicu u nešto više od sat i četrdeset pet minuta genijalne zabave.
Vjerujem da bi svakom zagriženom ‘Siddhartovcu’, a Tvornicu ih je ovoga petka pohodilo pregršt, bilo najdraže čuti jedan od maratona kakav su Slovenci već znali priuštiti svojim fanovima. No, za to ipak nije bilo ni vrijeme ni mjesto. Siddhartine su pjesme, naime, idealne za stadionske ugođaje, stoga je set-lista i ovoga puta bila pomno odabrana i primjerena intimnijem povezivanju, interakciji s publikom koja je još jednom bila odlično raspoložena.
Dojma smo kako na interpretacijskoj razini najviše imponira lakoća, jednostavnost i prirodnost kakvom se na sceni predstavlja frontmen Tomi Meglič. Osim što odlično komunicira s publikom, Meglič je snažno proživljavao baš svaku izvedenu pjesmu, nerijetko ‘ludovao’ po pozornici, u prvi plan isticao i ostale članove benda te za svoj osobni nastup može dobiti čistu desetku – i to unatoč činjenici što mu se pokatkad potkrade koji ‘falš’ ili kratkotrajna nesigurnost. Sitnica u odnosu na sve što na stageu daje.
Tvornica se prvi put zatresla već nakon uvodne ‘špice’ puštene s razglasa, a nakon početne Apokalipse i Tomijeva uobičajenog (retoričkog) pitanja: ‘Jeste li spremni za dobar rock’n roll?’ publika se prvi put raspametila na klasik, B Mashinu. Početna vulkanska erupcija u kojoj su svoje glasovne sposobnosti prezentirali fanovi viđena je pak na pjesmi koja je i obično na njihovim koncertima jedan od high–lighta – Napoj.
Ponešto je pozitivnog smijeha izazvala specifična Brezokoff, tijekom koje se moglo vidjeti nešto više fotografiranja i razgovora među publikom, a što je ‘uspjelo’ još jedino najnovijoj stvari, kojom je završen ‘regularni dio’ i koju je Meglič najavio riječima: ‘Odsvirat ćemo pjesmu koju u Zagrebu možda ne znaju. Nadam se da neće biti tako.’ Bilo je, no ništa zato. Glave su se i dalje micale u ritmu, plesalo se i uživalo. Do sljedećeg puta i ona će se zasigurno ‘doktorirati’.
Još jedna pjesma koju Siddhartina publika naprosto obožava i ne postoji situacija u kojoj bi zvučala promašeno bila je Rave, slijedila je jednako kvalitetna Pot v X (simbolično, najjačim stihom koncerta bez ustezanja možemo proglasiti ‘…žalostno da ti lažnjivi dobijo denar le tako, da samo sranje na polico filajo’), a vjerojatno najbolji trenutak koncerta (ako ne računamo izlazak na bis) bila je baladična Samo edini, na koju se gotovo uglas pjevalo, grlilo i ljubilo. Samo zbog atmosfere koju je proizvela ostaje žal što nismo čuli i primjerice Spet otrok, Male roke, Kloner ili Naiven ples.
No, nećemo previše ‘kukati’. Na visini zadatka bio je i Neon – potpisnici ovih redaka jedna od zasigurno najdražih – nakon koje se Tomi sjetio i suradnje s ‘vašom i našom’ Josipom Lisac (Stožice). Stigli smo do konca čuti još i Na soncu, Ring i tradicionalnu Od višine se zvrti prije no što je s ‘najljepša hvala publiko’ bend mnoštvu prepustio vrištanje, kliktanje i decibelima ispunjeno dozivanje ‘hoćemo još’.
Na bis su odsvirali još četiri pjesme – Platina, nezaobilazan koncertni broj kojemu je riječi valjda znao svaki pojedinac u Tvornici, potom i Klinik, a poseban je doživljaj bila možda nešto manje poznata, ali prekrasna Orion Lady, u kojoj je najbolje do izražaja došao klavijaturistički ‘forte’ kojim Tomaž zvuku benda daje univerzalnu atmosferičnost i poseban, gotovo ga možemo etiketirati ‘siddhartovski’ ton.
Statistički gledano, dominirao je publici nekako najprijemčiviji album “Nord” s čak osam pjesama, a slijedio ga je “Rh” (3). Oproštaj Siddharte i zagrebačke publike na koncu nije bio nimalo lak, a posljednju je riječ petorka prepustila upravo obožavateljima, koji su složno otpjevali ‘Sve najbolše Tomi…’ za njegov 38. rođendan.
Tko je htio – uživao je. Tko nije – nitko mu osim njega samoga za to nije kriv. Bez ikakve namjere da budemo pretenciozni, nama je bilo – fantastično. Možda mi je osobno malo nedostajala Napalm 3, no činjenica koja će ostati jest kako su momci iz Siddharte još jednom apsolutno opravdali povjerenje i pokazali da su vrhunski posložen bend, koji iskreno diše zajedno i poznaje se valjda bolje nego svak’ od njih – samoga sebe.