Godzilla Minus One: Film koji nadmašuje žanrovska očekivanja

Piše: Zvonko Lončar

Nisam ljubitelj žanra filmova o čudovištima, ali toliko sam pohvala o Godzilli Minus One čuo od ljudi kojima vjerujem da sam ga jednostavno morao pogledati. Sada, nakon što sam ga pogledao, moram priznati da me film poprilično oduševio — ali iz razloga kojih nisam očekivao. Umjesto spektakla čudovišta, pronašao sam ono što je istinski ljudsko. No krenimo redom.

Godzilla Minus One najnoviji je japanski nastavak legendarne priče o čudovištu koje desetljećima zaokuplja publiku diljem svijeta. Redatelj i scenarist Takashi Yamazaki, poznat i po radu na vizualnim efektima, ovoga je puta Godzillu smjestio u neposredan povijesni kontekst poslijeratnog Japana. Film je premijerno prikazan krajem 2023. na Tokyo International Film Festivalu. Vrlo brzo postao je najuspješniji japanski naslov iz serijala, a njegov vizualni doseg prepoznat je i na dodjeli Oscara, gdje je osvojio nagradu za najbolje vizualne efekte — kao prvi japanski film kojem je to uspjelo. U glavnim ulogama pojavljuju se Ryunosuke Kamiki, Minami Hamabe i Yuki Yamada.

Radnja filma počinje krajem Drugog svjetskog rata, kada upoznajemo glavnog junaka, bivšeg kamikaza-pilota Kōichija Shikishimu, kao i glavnog antagonista – Godzillu. Kroz vremenske skokove film zatim prati postupni oporavak Japana od ratnih trauma. No to kratko razdoblje mira prekida Godzillin ponovni dolazak: pojavljuje se u japanskim vodama, još opasniji i veći nego što je bio pri prvom susretu.

Umjesto borbe do smrti – borba za život

Ono što ovom filmu daje posebnu vrijednost jest to što istodobno djeluje na više razina značenja, a da pritom ne gubi koherentnost. Prva razina je osobna drama glavnog junaka. Kao što smo već naveli, riječ je o bivšem kamikaza-pilotu Kōichiju Shikishimi, koji se nakon rata vraća kući živ — dakle, nije ispunio svoju smrtonosnu zadaću, zbog čega ga okolina doživljava gotovo kao izdajnika.

Iako društvena osuda s vremenom slabi zahvaljujući njegovu zalaganju za zajednicu, njegova unutarnja krivnja sve više raste. Ta ga mučna prošlost proganja do točke na kojoj počinje sumnjati u vlastiti razum i stvarnost koja ga okružuje. Uistinu, kad je patnja u pitanju, siroti Kōichi prolazi kroz toliko toga da sam u jednom trenutku pomislio: „Gadovi, ostavite čovjeka na miru!“

Drugi junak filma je zajednica, odnosno narod. I oni su, poput glavnog junaka, prepušteni sami sebi, suočeni s problematičnom prošlošću i neizvjesnom budućnošću, pa im ne preostaje ništa drugo nego pokušati izvući najbolje iz onoga što imaju. No i njima se na putu ispriječi Godzilla, prisiljavajući ih da ili pronađu snagu za borbu ili propadnu. Ova narativna linija otvoreno osuđuje i državu i međunarodnu zajednicu, od kojih nema pomoći niti se išta može očekivati.

Zajednica tako prolazi put od prijeratnog niza pojedinaca podređenih apstraktnim idealima „nacije“ do prave zajednice koja sada traži svijet u kojem oni i njihova djeca mogu živjeti dostojanstven život. Umjesto borbe do smrti, oni biraju borbu za život.

Ratne traume

No ono što obje narativne linije izdiže jest simbolički podtekst u kojem se Godzilla pojavljuje kao projekcija unutarnjeg užasa kroz koji prolaze i Shikishima i cijela zajednica. Shikishima je isprva paraliziran ratnim traumama, a nakon prvog susreta s Godzillom preplavljuje ga potpuni užas. No čak i kada Godzilla nije prisutan, osjećaj krivnje drži ga u istom poremećenom stanju. On funkcionira kao član društva, no njegova ratna trauma redovito i silovito probija, posebice u snu, udaljavajući ga od bližnjih koji mu žele pomoći.

Povratkom Godzille započinje i njegova borba s vanjskim i unutarnjim neprijateljem. Kako sukob raste, on sazrijeva kao lik. Zajednica, s druge strane, prolazi kroz manje izražene emocionalne potrese, ali plaća daleko višu cijenu u ljudskim životima. Borba protiv Godzille za njih rezultira ujedinjenjem onih koji su rat proživjeli na bojištu i onih koji su ga preživjeli kao civili, okupljajući različite generacije oko zajedničkih ciljeva i vizije budućnosti.

Očekivao sam da će dominantan sloj filma biti upravo onaj o divovskim čudovištima, no to se nije pokazalo točnim. Pogrešno sam pretpostavio da će nam Godzilla: Minus One ponuditi tek nešto kvalitetniju verziju hollywoodskog akcijskog spektakla, s malo smislenijom radnjom i razrađenijim likovima. Ispostavilo se da sam bio u krivu, ali to ne znači da film podbacuje na toj razini – naprotiv, i taj je segment izveden izvanredno.

Strah i trepet

Čudovište je zastrašujuće od prvog pojavljivanja do samog kraja. Redateljski pristup prilagođava se njegovoj prisutnosti: u početku se koriste dugi kadrovi, noćne scene i izraženija drhtava kamera kako bi se gledatelju prenio kaos i užas likova suočenih s njim. U kasnijim dijelovima, kadar se širi, kamera postaje stabilnija, a total nam daje potpun uvid u veličinu i prijetnju stvorenja, kao i razmjere uništenja koje donosi.

Godzilla je ovdje pravi antagonist u punom smislu te riječi. Za razliku od holivudskih inačica, u kojima je često prikazan kao neshvaćeni anti-junak koji na kraju želi pomoći ljudima, ova verzija predstavlja nemilosrdnu prijetnju svima koji joj se nađu na putu. Izloženost radijaciji atomskih bombi dodatno ga je pretvorila u još strašniju silu.

Metafora rata

Između ove verzije Godzille i japanskog društva ne postoji mogućnost pomirenja ili suživota. On je poput prastarog iskonskog grijeha, prisutnog oduvijek, ali koji je zbog ljudskog djelovanja poprimio čudovišne dimenzije. Drugim riječima, on je metafora rata – starog koliko i ljudski rod – koji smo oružjima masovnog uništenja pretvorili u potencijalnu vlastitu propast.

Sve razine filma skladno funkcioniraju, proistječu iz jednog izvora, prepliću se i na kraju razrješavaju u finalu. To je vrijednost koju danas rijetko nalazimo kod filmova općenito, a još rjeđe kod filmova o čudovištima.

Režiju smo već spomenuli u kontekstu prikaza antagonista, a vrijedi dodati kako kamera dosljedno prati jasan obrazac: akcijske scene snimljene su širokim planovima, dok se u intimnijim trenucima kadar približava likovima, otvarajući prostor njihovim emocijama i unutarnjem svijetu. Posebno se ističe sekvenca koja snažno asocira na klasik žanra Ralje — lako ju je prepoznati čim se pojavi na ekranu. Film vizualno vjerno dočarava poslijeratnu atmosferu i autentično prenosi duh razdoblja, a osjećaj uronjenosti dodatno pojačava detaljna rekonstrukcija prostora i scenografije.

Impresivni vizualni efekti

Ritam filma ostaje dobro izbalansiran, što je često teško postići spajajući psihološku dramu i akcijski spektakl; Godzilla: Minus One pritom ni u jednom trenutku ne djeluje razvučeno ili prenagljeno. Napetost se gradi jednako uspješno kroz unutarnje borbe likova, njihove odnose sa zajednicom i konačni obračun s Godzillom. Posebno dojmljive su scene masovnog uništenja koje nikada ne upadaju u kaotičan metež zbog kojeg gledatelj gubi orijentaciju. Precizno kadriranje i pažljivo režirana dinamika dodatno naglašavaju razornu silu koja nezaustavljivo napreduje.

Vizualni efekti u filmu Godzilla: Minus One izuzetno su impresivni, osobito imajući u vidu mali tim i ograničen budžet. CGI je korišten pažljivo, s naglaskom na realizam, osjećaj mase i težine čudovišta te besprijekornu integraciju s ostatkom kadra. Efekti nikada ne dominiraju filmom, već služe priči i atmosferi, čineći destrukciju i prijetnju Godzille uvjerljivom i emocionalno snažnom.

Ovakav pristup postavio je nove standarde za žanr i pokazao da vrhunski vizualni dojam ne zahtijeva holivudske resurse, već kreativnost i viziju. Jedina zamjerka odnosi se na model Godzille – u nekim scenama njegovo lice djeluje neizražajno i plastično nepomično, što donekle umanjuje ukupni dojam vizualne izvedbe.

Zvuk u filmu snažno doprinosi atmosferi, bilo da se radi o monumentalnim scenama s Godzillom ili o intimnim trenucima među likovima. Zvučni dizajn pažljivo prati svaku situaciju, pojačavajući emocionalni doživljaj i napetost koju film želi prenijeti gledatelju.

Posebno dojmljivi su trenuci potpune tišine, koji u ključnim scenama dodatno naglašavaju napetost i dopuštaju da svaki zvuk koji slijedi – od Godzillinog urlika do šapata – ostavi snažan dojam. Skladatelj Naoki Satō stvorio je glazbenu podlogu koja savršeno prati ritam filma: u scenama razaranja glazba pojačava osjećaj beznađa i straha, dok u trenucima nade i zajedništva podiže emotivni naboj i pruža gledatelju osjećaj katarze.

Izniman doprinos monster movie žanru

I to nije sve: „Godzilla: Minus One“ dostupan je na Netflixu i u crno-bijeloj verziji pod nazivom „Godzilla: Minus One/Minus Color“. Ova inačica nastala je kao počast originalnom Godzilla filmu iz 1954. godine, koji je također snimljen u crno-bijeloj tehnici. Redatelj Takashi Yamazaki želio je na taj način odati počast korijenima serijala, ali i publici ponuditi novo, intenzivnije vizualno iskustvo. Preporučujem da pogledate obje verzije jer svaka nudi svoj poseban doživljaj filma.

Mogao bih filmu uputiti još nekoliko kritika, ali bih time otkrio ključne dijelove radnje, pa ću ih zato preskočiti. Ipak, te primjedbe nisu toliko značajne da bi narušile cjelokupni dojam.

Sve u svemu, Godzilla: Minus One bez sumnje je jedan od najboljih filmova u posljednjih nekoliko godina. Izvrsno funkcionira na svim razinama – narativnoj, vizualnoj, zvučnoj, režijskoj, simboličkoj i glumačkoj – te predstavlja izniman doprinos žanru filmova o čudovištima. Toplo ga preporučujem svima, bez obzira jeste li ljubitelj žanra ili ne.