Adolescencija: Priča o boli i društvenim ranama

Traženje pravog puta u odgoju djeteta stvar je individualne prirode roditelja s mnoštvom pristupa koji se oblikuju kroz interakciju s okolinom, obitelji, vršnjacima i kroz vlastita iskustva. Postoji nekoliko ključnih perioda razvoja osobnosti. Odnosi se to na prvih sedam godina života u kojima se formiraju temelji osobnosti, socijalnog ponašanja i sposobnosti za samostalan život. Mozak se tada razvija velikom brzinom, a dijete je sve svjesnije svoje okoline, kako bi se trebalo ponašati prema drugima te stvara sliku o sebi.

Ne postoji nikakva šifra za dobar odgoj, dok je za emocionalni razvoj djeteta bitna podrška obitelji te ljubav i sigurnost koju roditelji moraju pružiti. Tada se djeca osjećaju voljeno i prihvaćeno te razvijaju pozitivu sliku o sebi i povjerenje prema drugima. Kada dijete uđe u školsko doba, otvara se jedan posve novi svijet u kojima roditelji s vremenom padaju u drugi plan. Ne postoji više ovisnost o samo jednom smjeru ljubavi i pažnje u domu, već se otkrivaju nova iskustva i uspoređuju se svoje karakteristike s vršnjacima, a sve zajedno vodi do dugoročnih posljedica na socijalne vještine i emocionalnu stabilnost.

Nedavno smo bili svjedoci razornih, tragičnih događaja u školstvu u Hrvatskoj, ali i u susjedstvu. Da ne idemo dalje, istočnije ili zapadnije. Ako ćemo još recentnije, ni obrazovni sindikati ne mogu se dogovoriti i ujediniti u svom cilju. O školi, kao ustanovi koja igra drugu ključnu ulogu u oblikovanju osobnosti djeteta, njegovih socijalnih vještina, emocionalne inteligencije i intelektualnog razvoja, danas nailazimo na posprdne komentare i vrijeđanja učiteljica, učitelja, profesorica i profesora te svih ostalih djelatnika u školstvu koji bi u mizernim uvjetima i s mizernom naknadom trebali usmjeravati djecu prema boljoj i svjetlijoj budućnosti.

Da ironično parafraziram Davida Lyncha, morat ću si staviti jako tamne naočale da me tako svjetla budućnost ne oslijepi.

Mjesto mikrosvjetova

Škola još uvijek ima tu nezamjenjivu ulogu u širenju temelja koji se stekne kod kuće. Nećemo se lagati, ne pripremaju sve škole djecu za izazove odraslog života. Ponekad je ona i tmurno mjesto u kojem se ne reagira pravovremeno, ignorira se problem i prijeđe preko njega te se ustanova ne čini kao strukturirano okruženje u kojem se potiče intelektualni rast. Različita iskustva, različita mišljenja.

Ulaskom u tinejdžerske godine situacija se rapidno mijenja, što kod djeteta, što kod roditelja. Je li u redu bezuvjetno vjerovati djetetu? Nije problem u vjerovanju. Kao odrasle osobe, roditelji mogu pružiti bezuvjetnu ljubav koja će jednom tinejdžeru značiti više za samu budućnost, ali drugo je stvar povjerenja. Ono se pak gradi na temelju dosljednog ponašanja i odgovornosti.

Balans koji se u tom mikrosvijetu odnosa iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan mijenjaju, balans je između ljubavi i povjerenja. To se gradi kroz iskustva, komunikaciju, ali i postavljanje realnih očekivanja. U tom trenutku i dijete ima očekivanja isto kao i roditelji. Kombinacija koja se događa teško da je univerzalna, ne postoji jedan udžbenik za nju te je sve često stvar pravovremene reakcije. Djetetu je dopušteno imati svoj intimni život, svoje tajne koje dijeli samo s prijateljima, braćom ili sestrama.

Odgoj za koga?

U svojim studentskim danima u sklopu jednog kolegija pročitao sam Odgoj za Amadora španjolskog filozofa Fernanda Savatera. Knjiga mi je ostala u dubokom sjećanju, a napisana je u obliku dijaloga između autora i njegovog sina. Djelo se ponajprije bavi time kako približiti osnovne etičke i filozofske koncepte. Nije priručnik za odgoj, self-help ili što li već. Poticaj je to za čitatelja da razmisli o odgovornosti, vrijednostima i vlastitim odlukama.

Jedna od glavnih teza Odgoja za Amadora bila je etika i sloboda izbora – naglašavanje važnosti slobodne volje u donošenju odluke te etike kao alata koji pomaže razlikovati dobro od lošeg. Razumijemo li što je dobro, što je loše, koje radnje dovode do ovih ili onih posljedica te kako se tinejdžeri moraju suočiti s odgovornošću za svoje postupke. Kako to prepoznati kao roditelj/odgojitelj te je li ponekad to teže za odrasle nego za samu djecu?

Soba šutnje

Nemoguće mi je to reći, još nisam roditelj pa sam spreman soliti pamet svima koji jesu. Valjda je to tako, ali ne mogu reći da sam tabula rasa u području pedagogije. Stanje u školama je gore nego što čitate u medijima. Škole se susreću s bijesom roditelja zbog loših rezultata njihove djece, ocijene su postale bog po kojem se poznaje dobar ili loš tjedan, pritisak se stavlja apsolutno na sve aktere obrazovnog procesa. Profesori su u kući lutaka pa se sindikalni konci vuku s razina koje nisu dovoljno kompetentne ni da vode vlastito kućanstvo, a kamoli cjelokupni obrazovni sustav.

Ovo više nije priča o jednom djetetu. Točnije, pitanje školstva, odgoja i obrazovanja nikad nije pitanje jednog djeteta.

Djeca su u izolaciji. Ne onoj na koju vam mogu pobjeći misli i sjećanja na otprije pet godina. Zatvaranje u sobi šutnje te predoziranje informacijama u fazi fizičkih i hormonalnih promjena utječe na stvaranje idealiziranih slika uspjeha, ljepote i sreće putem društvenih mreža te se neprestano sve vrti oko sukoba između individualnosti i prilagodbe. Želi li dijete biti izdvojeno i izopćeno iz društva jer se ne slaže s većinom? Naravno da žele pripadati grupi vršnjaka, ali su mnogo puta u sukobu s nerealnim očekivanjima i osjećajima neadekvatnosti što dodatno pojačava zbunjenost i nesigurnost. Tada se okreću sigurnosti.

Ideje o muškosti

Takvu sigurnost pronalaze u porukama stvarnog svijeta. Tate i mame ne mogu previše pomoći jer se situacija brzo odigrava bez kontrole; za dijete koje posjeduje mobitel ili računalo teško se izbjegava sadržaj koji nije primjeren za njegovu dob. Djeci ne treba puno da steknu uzore, pogotovo ako oni pričaju o uspjehu, bogatstvu i moći, dodaju fotografije luksuznih automobila, nekretnina i životnog stila. Vrlo aspirativno za, recimo, 13-godišnjake. Toksična sredina u kojoj jedan nesiguran ili izoliran tinejdžer svakodnevno čita i gleda fotografije ‘uspješnog poduzetnika’ ili borca, postaje platforma za daljnje pothvate – agresivnost, dominantnost i emocionalna distanciranost za njih su poželjne osobine, sve upravo suprotno od onoga što odgojno-obrazovni proces predstavlja.

Trebamo li uopće spominjati koliko je mizoginija postala normalizirana, da su stavovi u kojima je diskriminacija žena ili LGBTQ+ osoba postala poželjna, a u školama su sve češći slučajevi gdje dječaci koriste mizogine izraze ili odbijaju autoritet učiteljica zbog raznih utjecaja i poruka određenih influencera?

Nedavno sam naletio na jedan razgovor između dvojice, rekao bih po informacijama iz njihove priče, 15-godišnjaka. Nisu bili suptilni, već vrlo glasni i izrazito upadljivi pa je samim time bilo nemoguće ne čuti njihovo mišljenje. Tema je bila školski štrajk i „što sad oni žele pošto i tako ništa ne rade“. „Nama je i bolje jer nismo imali nastavu, ali ova naša fakat bez veze prosvjeduje“, riječi su upućene vjerojatno razrednici, a iz same rečenice i ponekog ogavnog izrečenog izraza može se secirati smjer i tip razgovora danas prosječnih adolescenata. Volio bih da je ovaj razgovor više iznimka nego pravilo. Drugo je to što bih voljeli, a što je realnost.

Raditi najbolje što možemo u odgajanju ne obećava najbolji mogući ishod.

Praznina/Adolescencija

Vjerojatno ste već pročitali da je mini serija Adolescencija (Adolescence, 2025., Netflix) snimljena u jednom neprekinutom kadru. Točnije, svaka od četiri epizode bila je izuzetno teška za snimiti, pripremiti, kako bi sve prošlo vrlo precizno i fluidno u izvedbi. Kreatori serije su Stephen Graham i Jack Thorne, a sve epizode režirao je Philip Barantini.

I dok neki spočitavaju da se u priču o 13-godišnjem dječaku koji je optužen za ubojstvo djevojčice nije ušlo dovoljno duboko jer nisu prikazani određeni dijelovi koje neću sad spominjati zbog mogućih spoilera, moje mišljenje nekoliko dana nakon odgledane serije ne može biti dalje od toga. U Adolescenciji se prožima nekoliko bitnih faktora koji je izdvajaju od ostalih Netflixovih plastičnih i ‘odrađenih’ serija i filmova s nula emocija, ali stopostotnom željom za štancanjem sadržaja u kategoriji „fun, chill & watch“.

Adolescencija je društveno angažirana serija. Graham je kao koautor bio pogođen nizom tragičnih zločina u Velikoj Britaniji. Bilo da se radilo o ubojstvima djevojaka, nasilja među vršnjacima, radikalizaciji mladih ili utjecaju društvenih mreža, Graham je temelj serije gradio iz nekoliko različitih perspektiva – tu su djeca, roditelji, profesori, istražitelji, psiholozi – ujedinjeni u navedenim kompleksnim temama koje navodim od početka ovog teksta. Ako ste željeli dobiti potvrdu je li Adolescencija jedna od onih serija zbog koje razmišljate duže nego što biste možda trebali nakon jedne odgledane fikcije, vjerojatno ste do sada zaključili koji je odgovor.

I ovi površno navedeni tehničko-glumački aspekti samo su dio priče koja se može pronaći u jednoj od epizoda serije Čudovišta kreatora Ryana Murphyja, Östlundovom ostvarenju Igra, u Linklaterovom dugogodišnjem Odrastanju ili Truffautovih 400 udaraca.

Adolescencija je precizna refleksija poraznih društvenih fenomena, bilo da se radi o Engleskoj ili Hrvatskoj, na nekoliko razina boli i patnje. Te razine ne mogu se gledati kroz besmislene doskočice da „ovo što gledamo nije realno“. Naravno, sve što smo vidjeli je fikcija. Nažalost, fikcija koja s razlogom udara na mjesta u kojima nismo ni znali da bol postoji.

Adolescencija može biti sve napisano, ali i ne mora biti ništa od toga.

Uloge: Owen Cooper, Stephen Graham, Ashley Walters, Faye Marsay, Christine Tremarco, Amelie Pease, Bidi Iredale, Austin Haynes.