Izvještaj: Lost Lucid na prijestolju, Greenleaf pored njega
Psychedelic/Experimental/Stoner Kaboodle
Lost Lucid glazbeni je autorski projekt i trojac iz Rijeke nastao 2012. godine iz potrebe za stvaranjem zvukovnih (meta)fizičkih projekcija mentalnih ogledala stvarnosti, ali i traganjem za nečim iskonskim u glazbi, onim što pokreće i dovodi do ekstaze. Nastupali su kao prvi gosti, ali ako ćemo biti iskreni zasjenili su ostala tri benda. Pojednostavljeno – način muziciranja i zajednička energija u kombinaciji s vještinom instrumentalne izvedbe njihova je rukovodeća kontrakultura. Iako u svijetu eksperimentalne psihodelije ne bi trebalo biti dodatnog pojašnjenja, ovog puta želim pretjerivati s metaforama jer Lost Lucid to zaslužuje! Oni su jednostavna psihodelična praksa instrumentalnih dijelova uz proizvodnju tonaliteta proučavanja svijesti. Jednaku zanimljivost povlači linija prepuštanja sebe u njima uz praksu video manipulacije kao popratnog sadržaja. Prepoznatljiva eksperimentalnost sa svjetlošću u video materijalu kroz jedinstvenu prizmu psihodeličnih titraja i oblika uvodi nas u performans unikatnih trip iskustava. Samu viziju trojac je preobličio u suštu realnost – igra ludila kao okrijep nemogućim rješenjima.
Kada se sve zbroji i oduzme, Lost Lucid je iznenađenje rijetko viđeno u moru istih bendova. Njihova glazba je umjetnost koja djeluje snažno, sistematizirano u vezivanju i kreativna u kontekstu atmosferične instalacije. Sistematizirana u vezivanju je zato što svaka umjetnost biva upravo takva te nadovezuje tjelesno iskustvo i osjećaje. A kreativna zato što ispunjava prostor na relaciji odnosa benda i publike. Ono daje posebnu kvalitetu obnašanja u nemogućnosti isključivanja glazbe iz uma. Lost Lucid čistio je duh i tijelo od štetnih emocija koje smo nosili tog dana. Solaže, vanzemaljska vještina sviranja gitara i glasovne sposobnosti Margana prikazali su punu paletu detalja. Njegov učinak na kreativnost u zadanom trenutku je kaleidoskopski i fraktalni. Da se razumijemo, Igor na bubnjevima i Popi na basu su jednako postignuće vanzemaljske sfere i vještine kontrole nad svojim glazbenim instrumentima. Svoj pravi zamah pri završnici seta postigli su uz gromoglasan pljesak posjetitelja. Najveću kritiku ovog puta dajem malobrojnoj publici koja se našla u klubu Attack. Da li je razlog tome kumovao utorak ili nepoznavanje žanrova, ne mogu sa sigurnošću reći.
Godsleep kao najslabija karika
Nakon Lost Lucida došlo je vrijeme za Godsleep. Bend koji originalno potječe iz Grčke, a čine ga Kostas na vokalu, Johnny na gitari, Fed na basu i Dennis na bubnjevima. Bend je nastao sasvim slučajno 2010. godine i do sada su dijelili pozornicu s poznatim izvođačima kao što su Karma to Burn, Colour Haze, Kadavar i My Sleeping Karma. Da nema zabune oko podnaslova, Godsleep je imao dobar nastup, ali ništa više od toga. Ostavili su mlak odraz u ustima, a mlakost se može pripisati identičnim i dosadnjikavim zvukovima nakon pola sata stajanja i slušanja. Voljela bih da mogu reći kako mi je mozak podivljao zbog pretjeranih, prenaglašenih i teških riffova, ali to uistinu nije ostavilo traga slično tome. Kostasov vokal savršeno se uklapao s ogromnim zidom ukupnosti zvukovnih cjelina. Osjetila se staromodna igra 70-ih, pa omanja kulminacija i uključivanja Sabbathovog stila kao ušetavanja u druge pjesme. Kao bend duboki su i kompleksni te znaju zainteresirati publiku. Mame i omogućavaju sebi izgradnju za pjesmama sa zlokobnim predispozicijama, ali unatoč svemu tome nešto ih je zadržavalo da sinkroniziraju žeđ u neponovljivo stvaralaštvo.
Lutajuća odiseja pod imenom Greenleaf
Greenleaf je bend iz Švedske nastao iz projekta u kasnim 90-ima i početkom 00-ih u kombinaciji Tommija Holappa, Daniela Lidena i Bengt Backea. Danas bend čine T. Holapp (gitara), H. Frochlich (bass), S. Olsson (bubnjevi) i A. Jonsson (vokal). S posljednjim albumom “Rise Above the Meadow” bend nadmašuje sebe same i postavlja stoner glazbu na veću razinu. Najviše od svega, bend je to čiji su članovi nevjerojatno karizmatični dok nastupaju. Prostor kluba Attacka ispunili su s neupitnom kemijom zadovoljstva i kontinuiranih slaganja trikova bacajući ih iz rukava na pretek. Zarazne pjesme s posebnim odstupanjima u ritmovima, u konačnici predstavilo je Greenleaf u točki novog uspona.
Svaka pjesma počivala je na ritmičnim udarima bubnjeva punih zamaha i raslojavanja zvukova gitara koji su se lagano stapali u orkestralnu ariju. Uz njih su se tijela njihala bez obzira na usporavajuće dijelove u sredini pjesama jer je bilo prezentirano u obliku kaotičnih završavanja u refrenima. Elegantni okretaji gitara upotpunjavali su poneke nedorečene situacije. Eksplozija adrenalina koja se neprimjetno uvlačila i privlačila poglede pretvarala se u želju za oslobođenjem. U tim trenucima naše radnje se nisu mogle kontrolirati identično kao njihova instrumentalna virtuoznost izvedbe. Bili su glasni, kaotični, stoneraški, odgojni i eksperimentalni na svakom nivou. Atmosferska trajanja između glasovnih dionica i instrumentala oformila su bendovski trenutak u trgovanju ponekad tihih stihova i izletnih dinamičnih riffova. I kod njih je prepoznat zvuk 70-ih, ali u gabaritima teških i dominantnih nota. Odisali su dosljedno, osjetno uz novi snažniji vokal u svrhu stvaranja postojanije dramatike. I da, Greenleaf je stvarno neodoljiv bend!
Fatso Jetson istinsko izvorište desert rokerice
Bend koji nije zaslužio malu posjećenost od strane ljudi. A po čemu je to tako? Po tome što su Fatso Jetson pioniri desert rocka i jedni su od rijetkih bendova koji posjeduju očitu bitnost u egzistenciji i inovativnosti za daljnju razvojnu podlogu tog ili sličnog žanra. A za to možemo zahvaliti vrsnom Mariu Lalli (vokal i gitara), Larryju Lalli (bass) i Tonyju Tornayju (bubnjevi). Bend je neobična kombinacija Melvinsa/Mudhoneyja, prašnjavih riffova, space rocka, spoj Clutcha i Black Sabbathovih naricaljki, ali s dovoljno hira i vještine za vječno pamćenje.
Zamislite kako s početkom nastupa vjerujete da krećete u avanturu težine u riffovlju koje ostaje sljedećih dvije minute u sporini, ali prekida se sporina iznenadnom brzinom i neobičnom kombinacijom instrumentalne izvedbe koja graniči s eksperimentalnim jazzom. Dok u pozadini čujete prljavu solažu gitare koja odjekuje u najudaljenijim kutevima prostora, a za njom trči druga gitarska solaža koja se krpa za njom poput brata blizanca. I tako u nedogled! Nevjerojatna kreativnost rock glazbe u kolaboraciji blues korijena s najvećim poštovanjem. Mario Lalli pokazao je svu svoju virtuoznost s utjecajem u glazbi koju ni on sam ne može pojmiti. Gitarske groovy mini solažice i ritam sekcija istiniti su pokazatelji tendencije za eksperimentalnom provedbom dinamike instrumenata. A njihovi najbolji parteri su harmonika i saksofon. Savršenstvo!
