God Is An Astronaut u Rijeci: Paleta boja i emocija jednog post rock benda
Nisam sigurna da li je to zato što Rijeku volim kao da je moj grad ili zato što s prijateljima iz Rijeke već deset godina odlazim na post rock koncerte na relaciji Rijeka – Zagreb, ali za mene je Rijeka dom post rocka. Grad kojem post rock najljepše stoji i čija publika diše za taj post rock čije koncerte posjećuje.
Kako vrijeme leti, a koncerti se nižu kao perle u nisku, do samog dolaska u Rijeku sam potpuno zaboravila na koncert kojem sam prisustvovala prije dvije godine u Zagrebu u Močvari. Kad prevrtim što mi se sve dogodilo u zadnje dvije godine, mogu samo zamisliti što su sve od tada do danas prošli članovi benda God Is An Astronaut. Velika se razlika osjetila ako se prisjetim koncerta u Močvari u odnosu na koncert u riječkom Pogonu Kulture.
Dvije godine kasnije
Jako dobro se sjećam zagrebačkog koncerta jer mi je srce bilo veliko kao kuća te večeri. Unatoč incidentu koji se dogodio usred koncerta, pozitivna energija publike, odličan odabir izvođenih pjesama, predivna svjetla i vrlo dobro raspoloženi članovi benda koji su zračili bliskost upisali su se u moju imaginarnu knjigu pod kategoriju najboljih koncerata te godine.
Ono čemu smo imali prilike svjedočiti u subotu 13. listopada u Pogonu Kulture bilo je lijepo, mračno i pomalo daleko u odnosu na ono što pamtim. Postoji jako dobar razlog za to. God Is An Astronaut lagano privodi kraju turneju u sklopu promocije devetog studijskog izdanja “Epitaph”. Albuma koji je posvećen tragičnoj smrti sedmogodišnjeg člana obitelji braće Kinsella. Cover albuma dat će vam do znanja da ne očekujete sanjive himne mjesecu i svemiru. “Epitaph” nosi zvukove tuge, ljutnje, neprihvaćanja i sumornih dana kada bi najradije dopustili toj slanoj kiši da vam izdrapa obraze do trenutka kada od vas ne bi ostalo ništa osim sjećanja. Osim pjesme po kojoj je album dobio ime, izdvojila bih i pjesmu Medea kao najbolje nositelje tih mračnih emocija s aktualnog studijskog izdanja.
Igra svjetla uz mračnu set listu
Riječki koncert, atmosfera i set lista bili su maksimalno prilagođeni aktualnom albumu. Torsten je na početku koncerta publici objasnio iz kojeg razloga će večer umotati u teže note svojih pjesama. Glasan i moćan početak s pjesmom Epitaph utišao je svaki žamor i od tog trenutka publika se kao hipnotizirana prepušta glazbi. Nakon njega uslijedila je također stvar s novog albuma – Mortal Coil. Za njom je išla dobro poznata The End of the Beginning nakon koje smo imali prilike čuti All Is Violent All Is Bright. Tu je sad već publika bila toliko glasna u odobravanju i pozdravljanju nakon svake pjesme da nije bilo samo zadovoljstvo biti na koncertu benda, nego i biti dijelom tako divne publike pune poštovanja i podrške. S novog albuma odsvirane su još pjesme Seance Room i meni vrlo draga već gore spomenuta Medea.
Osjećam se dužnom pohvaliti organizaciju, koncert je počeo točno kako je i najavljeno. Potrebno je i spomenuti kako je light show ponovno bio predivan i prilagođen temi. U mislima sam se vratila samo na tren na koncert prije dvije godine kada je light show bio jednako lijep, ali drugačiji – sanjiv, u imitaciji šarenih zvijezda i predivnih svemirskih prostranstava. Ponovno mi je u glavi bila misao kako je lijepo biti fotograf na ovakvom koncertu. Zvuk je bio savršen od početka do kraja koncerta, a izvedba benda emocionalna, uvjerljiva i besprijekorna. Sat i četrdeset pet minuta koncerta proletjeli su u trenu. Publika je izmolila bis, a da je bilo još vremena vjerojatno bi izmolila i drugi. Pjesmom Helios|Erebus Torsten je najavio kraj koncerta i oprostio se s publikom. Od dobro poznatih pjesama God Is An Astronaut još su izveli Frozen Twilight, Suicide by Star, Fragile, Centralia i From Dust To The Beyond.
Dok jedni rade intervju, drugi spavaju snom pravednika – ali ne zadugo
Netom prije ovog odličnog koncerta braća osnivači benda Torsten i Niels Kinsella počastili su me kratkim intervjuom u kojem smo razgovarali o aktualnoj turneji i uspomenama iz djetinjstva.
Je li ovo vaš prvi koncert u Rijeci?
Torsten: Hmm, nisam siguran. Morat ću pitati Nielsa (zove ga da priskoči u pomoć, Niels se ne odaziva i potpuno se stopio s crnim dvosjedom na kojem spava snom pravednika). Vjerojatno još uvijek spava (smijeh). Da razmislim, ovo je naš prvi put ovdje, ali bili smo već u Hrvatskoj. Definitivno prvi put sviramo u ovom klubu.
Što publika može očekivati od večerašnje svirke? Jeste li spremni za izlazak na pozornicu?
Torsten: Poprilično smo spremni. Turneja se lagano bliži kraju i sve je na svom mjestu. Sve je vrlo uigrano, uvježbano i zvuči baš onako kako bismo htjeli. Večerašnji koncert smo zamislili kao nešto veće od života. Bit će vrlo dramatično. Ne volimo publici dati odmah sve. Dat ćemo odmah na početku do znanja što možemo, pa ćemo to odgađati za kraj. Baš kao priča s usponima i padovima i torpedima (smijeh).
To zvuči vrlo dramatično.
Torsten: Ponekad zna biti. Nekako mislim da publika usred našeg koncerta misli da je to sve u redu, ali da bi moglo i puno bolje.
I onda slijedi veliko finale.
Torsten: Onda dolazi kraj gdje dajemo dodatno sve od sebe. Mislim da je to dobar način jer ako sve damo odmah na početku mislit ćete da je to sve super, ali nakon petnaest minuta koncerta htjet ćete se samo vratiti u prvih deset minuta, onih najboljih. Na ovaj način je bolje ispričati priču.
Mislim da je to i dodatna svojevrsna potvrda zašto se publika vraća na vaše koncerte.
(Niels se budi, ustaje s kauča i skida kapuljaču. Dovlači stolac i uz pospani smiješak pruža ruku i upoznaje se)
Torsten: Najvažnije nam je da kad sviramo da smo iskreni, vjerni sebi i da prenosimo to što naša glazba predstavlja. Drugačije pristupamo glazbi od drugih bendova. Pokušavamo koncerte u sklopu turneju pretvoriti u svijet u kojem je bog zaista astronaut.
Koji dio turneje je do sada bio najbolji? Koji koncert je bio najpamtljiviji?
Torsten: Jučer je bilo predivno.
Niels: Da, u Sloveniji. To je stvarno bilo vrhunski.
Da, Kino Šiška je odlično mjesto za koncerte.
Niels: U Budimpešti je također bilo odlično.
Torsten: Da, stvarno je bilo fantastično. To su definitivno dva koncerta s ove turneje koja bi izdvojio. Ta dva su nam najdraža.
Niels: Zasad (smijeh).
Gdje nastupate nakon riječkog koncerta?
Niels: Imamo užasnu vožnju do Stuttgarta sutra.
Uh, to je duga vožnja.
Niels: Da, pogotovo za vozača. Ja ću pokušati spavati (smijeh).
Torsten: Nakon Stuttgarta idemo u Švicarsku.
Niels: A nakon toga idemo u Rusiju pa Indiju. I Tursku.
Torsten: I Ukrajina.
Niels: Tako je. Nekoliko koncerata u Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji. Posvuda smo i skupljamo zračne milje (smijeh).
Imam za vas jedno vrlo nezahvalno pitanje. Koji od vaših devet albuma vam je najdraži za sviranje?
Torsten: Zapravo je zanimljivo pitanje. Dosta ovisi o vremenu u kojem je album nastajao. Naravno da nam je uvijek najsvježije ono što smo zadnje pisali jer je najaktualnije i najviše se tiče naših života. “Epitaph” je nastao u spomen našeg sedmogodišnjeg rođaka čiji je život tragično prekinut. Taj nam je album jako važan. U tom mračnom raspoloženju koje prevladava na tom albumu razmišljam o nekim albumima koji su također bili malo mračniji od drugih. Da ste me to pitali prije dvije godine rekao bih “God Is An Astronaut” album. Sad je to ipak “All Is Violent, All Is Bright” zato što je melankoličan. S njim se mogu najviše poistovjetiti nakon albuma “Epitaph”.
Jeste li slušali štogod od Hrvatskih bendova?
Niels: Čak i jesmo par samo se ne mogu sjetiti koji su to bili.
Torsten: Uvijek poslušamo glazbu benda ako sviramo s njima. Ima dosta dobrih bendova na vašoj underground sceni.
Pitanje s kojim se pozdravljam od vas i zahvaljujem na vremenu. Koja je prva uspomena vezana uz glazbu koje se možete sjetiti?
Niels: Jedna od prvih uspomena vezana uz glazbu je bio radio u mojoj sobi i slušanje svih hitova. Imao sam šest ili sedam godina i slušao Eltona Johna. Tada mi je on bio najbolji pjevač. Nakon toga sam počeo slušati neke trash i sve je otišlo nizbrdo nakon toga (smijeh).
Torsten: Meni je slušanje Chucka Berryja u autu s tatom. Sjećam se da sam tada volio stariju glazbu više nego pop osamdesetih. Kako vrijeme ide počinješ cijeniti različitu glazbu. Recimo nikad nisam bio fan Led Zeppelina, a sad ih obožavam uz Jimija Hendrixa. Fascinira me taj psihodelični rock, ali da – najstarija uspomena je bio Chuck Berry.
Misao za kraj
Sjećam se vremena dok još internet nije bio flat i kad je Radio Student bio jedini drug u kasnim noćnim satima kada je netko tamo uporno puštao najbolju selekciju post rock bendova. Voljela sam jako tu osobu. Post rock nisam nikad previše dijelila ni s kim pa mi ponekad bude teško pisati o nečem što toliko volim da ne znam kamo ruke da stavim dok stojim nepomično na koncertu.
Impulse Festival i Distune Promotion mogu biti vrlo zadovoljni zato što je peto izdanje festivala otvoreno vrlo iskrenim i emocionalnim koncertom benda koji svakim svojim novim dolaskom skuplja publiku iz drugih gradova na jednom mjestu.
Zbog popularizacije post rocka toliko mnogo bezveznih bendova zatrpalo je one post rock dragulje koje vrijedi čuvati duboko u sebi. U jednom svom izvještaju Luka Sinković je napisao kako nema problema s kopanjem po black metal smeću. Ja sam negdje usred kopanja po post rock smeću odustala i ostala na određenoj količini onih uz koje me veže dublja emocija i čiju glazbu osjećam. Kad je post rock u pitanju teško pristajem na preporuke. God Is An Astronaut za mene je jedan od onih bendova kojem ću se uvijek rado vratiti iako možda više i ne slušam post rock u tolikoj mjeri koliko sam ga slušala prije. Vratit ću im se jer je uz njih i Mono, Caspian, Explosions in the Sky i Her Name Is Calla za mene post rock priča započela. Vratit ću im se jer teže tome da budu iskreni, a to se u njihovoj glazbi i osjeća.